Molo Longo
Postojeći lukobran glavnog lučkog bazena popularno zovu „molo longo“ poradi njegovih 1707 m dužine, danas u funkciji putničkog terminala i obalne šetnice.
S planiranjem i pripremnim radovima gradnje sadašnjeg lukobrana, započelo se 1872. g., a završen je 1888. g.
U spomen na povijesne zasluge, prigodno su ga u čast carici nazvali Molo Maria Teresa.
Projektiran je za Ugarsku upravu od mađarskog arhitekta Antala Hajnala, dok je građevinske radove izvodila između ostalog i jedna pariška tvrtka za izgradnju željeznica.
Tijekom 20. stoljeća lukobran je produžen, mol za zatvaranje lukobrana podignut je 1908. g., a konačno proširenje lukobrana uslijedilo je 1934. g.
U razdoblju II. svjetskog rata izveden je niz diverzantskih akcija na prostoru riječke luke, a najveća je šteta učinjena tijekom povlačenja njemačkih snaga u maju 1945. g.
Velika obnova lučkog akvatorija uslijedila je odmah po završetku rata i trajala je do 1961. g., a s osobitim su ponosom obnovljene dizalice na lukobranu, jer su kao tehnički revolucionarno dostignuće bitno mogle unaprijediti status luke.
Još se gradio lukobran kad su se ondje od 1904. veslački klubovi Quarnaro, Canottieri Fiumani i Liburnia gradili spremišta za čamce, klupske prostorije, male bazene i terase.
Najveći poduhvat izgradnje na lukobranu bilo je kupalište Quarnaro iz 1912.-1913. g., proglašeno najboljim kupalištem u Monarhiji u osvit I. svjetskog rata.
Osim kupališta, do danas je nestao i svjetionik na glavi lukobrana.
Izgubljene vrijednosti opuštanja i zabave uz morsku obalu, nadomiještaju brojni sadržaji u sklopu nove zgrade pomorskog putničkog terminala.
